Život nije vezan mašnicom ali je ipak poklon!

Odakle početi, napisati nešto pametno.!?

Negdje sam na netu neki dan pročitala kako mi život živimo
samo čekajući nešto. Istina, ili....
Čekamo sutra, čekamo Novu godinu, čekamo rođendane,
čekamo ovo, čekamo ono.
Kako to živimo ''čekajući'' nešto, možda da se nešto desi, ima i toga!? :O

Život nas nekada zna ''milovati', a nekada kao da nas gazi sa svih strana.
Možda sam premlada da još tako razmišljam, ali dosta mi se toga nakupi.
Nemam kome podijeliti, jer danas u mojoj okolini nikome ne mogu vjerovat.
Kakva je okolina takav si i ti sam. Ha?
Istina je! Ni ja sama sebi više ne vjerujem.
Svi griješimo prije ili kasnije i postanemo ono što smo uvijek govorili da nećemo.

Greške se mogu ispraviti, i oprostiti, ali ne i zaboraviti.
Učinila sam i ja strašne stvari, zbog kojih se grizem, ali...
Ne mogu ih ispraviti, vrijeme se ne može vratiti u nazad.
Zar je sve bilo vrijedno toga.

Shvatila sam, da kada pored sebe imaš nekoga do koga ti je stalo,
da zapravo više ništa ne trebaš. Samo njegova ruka,
njegovo rame, samo da znam da je tu pored mene
i osjećam se sigurno. Takvi trenuci traju kratko, jer ništa nije vječno.
I kada sam se prepirala sa Njime, kojeg volim više od svoga života, iako
još nisam sigurna što je istina, dali sam ja samo sretna s njime, ili zbilja ne mogu
bez njega.

Zašto ovaj život ima toliko pitanja na koje tražimo odgovore, kojih ''nema''
ili se dovoljno ne trudimo da ih pronađemo.
Što je naš život zapravo?
Što očekuje od mene, danas, sutra?
Moramo biti strpljivi i uporni u ono što želimo, bar
sam to do sada naučila.
Truditi se previše za nešto, nije toliko dobro,
jer na kraju može biti razočarenje, i to razočarenje koje
nam ubije ono nešto u nama
jer nismo postigli no što smo htjeli.

Iskreno neznam dali će ovo itko ikada do kraja pročitat, hoće li upće početi.!!
HAhaha ni neznam zašto to sve pišem.
Znate kad vam se nakupi, a nema koga da vas sasluša, i kaže koju ''ljepu'' riječ,
nakon koje se ti neko vrijeme osijećaš '' dobro''.
Imam prijateljice i ljude koje volim i koje mene vole, ali
danas i svi imaju svoje probleme, i neke stvari, a ja nisam takva osoba
da druge smaram svojim pričama, iako sam tu da svakom ugodim i ja saslušam i
dodam eku ''ljepu'' riječ.

Mogu vam reć da se ovih dana i ne osijećam najbolje, kao da će se s vremenom nešto
veliko desiti, možda samo meni, ali bojim se
''toga nečega''.
Možda se bojim onoga što donosi sutra.
Ajme ne želim da iko misli da sam skrenula, nego neznam šta bi pisala, a piše mi se
i pišem sve ono onako kako mi pada na pamet. hhh

Zašto sam toliko nesigurna u sebe!?
Zašto,
zašto,
zašto???
Pitanje kojue u danu postavim, mali milion puta
a dogovora nigdje. ...
ideššš...
blamiram se tu...
dobro
nitko me ne zna :)

Ispričavam se ako sam koga izludila ovime, morala sam. ;)

Oznake: dosada